Sretni smo što živimo u gradu u kojem živimo i što imamo povijesnu i kulturološku baštinu po kojoj nas cijeli svijet prepoznaje. Također moramo biti svjesni i druge strane medalje – postoje dijelovi grada i neke zgrade kojima se ne ponosimo previše. Vrijeme je da stvari istjeramo na čistac i to ćemo najbolje napraviti uz pomoć primjera. Sve ono što u gradu stoji, ili, bolje rečeno, urušava se, nalazi se u posjedu Republike Hrvatske, odnosno, nije u vlasništvu grada Dubrovnika. Pogledajmo samo hotele Maestral – iako je prošlo već preko 20 godina od rata, nekome tko prvi put ulazi u Dubrovnik i Hrvatsku, a odsjeda u Maestralima, bi se vrlo lako moglo učiniti da smo ostali zaglavljeni u socijalizmu, što po arhitekturi, što po mentalitetu.

Na žalost, situacija može biti i gora od te, naime, Maestrali makar rade i samim time donose kakav-takav prihod, a u teškoj gospodarskoj situaciji u kakvoj je Hrvatska, i to znači nešto. Ne znamo onda što reći za Kupare, Belvedere, Čingriju koji redom zjape prazni, da nabrojimo samo neke zvučnije primjere? Zar se državi isplati te slučajeve pustiti takvima kakvi trenutno jesu i umjesto da govorimo o nositeljima razvoja u našem gradu, dotičemo ih se tek kao rednog broja među spisima?! Da nije tužno, bilo bi smiješno.

Stanje oko terminala u Gružu radije da niti ne spominjemo. Nemamo kristalnu kuglu, ali nije teško predvidjeti da će najspominjanije fraze ovih predstojećih izbora u svačijoj kampanji biti „reforme“, „rezovi“, „dosljednost“, a kada s riječi treba prijeći na djela, nigdje nikoga. Mala promjena, a velika korist, bi bila da država makne svoje pipke s nekretnina i prepusti ih gradovima na dulji rok, recimo 100 godina, a gradovi bi uplaćivali godišnji paušal i zauzvrat oživjeli te prostore izmrcvarene zubom vremena, pokrenuli bi se novi poslovi, projekti, ukratko – svakome bi bilo bolje. Država formalno ne bi izgubila vlasništvo, no upravljanje bi bilo u rukama gradova gdje se posjedi i nalaze, u vremenskom roku koji bi odgovarao objema stranama. Ono što nije uspjela sasvim upropastiti država, dokrajčila je još usporenija županija čak i na ono malo mjesta gdje ima ovlasti.

U medijima se prema županijama i njihovim dosezima (ne)rada odnose kao prema uhljebima što i nije posve neopravdano kada se uzme u obzir broj zaposlenih, njihove plaće i rezultati koji su poražavajući – čast iznimkama ako ih ima. Galopirajuća birokracija ne shvaća da nerad također za sobom povlači posljedice i štetu, uzmimo samo Uvalu Lapad kao primjer. Plaža za koju su bile potrebne doslovce kozmetičke promjene izgleda kao predgrađe ratnog Bejruta, dok su plaže na kojima je donedavno bila drača, uz gradsku inicijativu izrasle u prave krasotice – Solitudo i Mandrač.

Bilo bi baš lijepo kada bismo, jednom za promjenu, svi gledali u istom smjeru – prema naprijed.