I ove godine od 21. veljače do 17. ožujka Dubrovačke knjižnice obilježit će Mjesec hrvatskoga jezika, manifestaciju koja se na poticaj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Hrvatskoj obilježava od 2014. godine. Sam cilj manifestacije je isticanje važnosti očuvanja materinskoga jezika, svih njegovih narječja i dijalekata te upoznavanje javnosti s bogatom hrvatskom jezičnom baštinom i jezičnom poviješću.

Ovogodišnji program Dubrovačke knjižnice započinju u utorak, 21. veljače, u 18 sati divanjenjem staroštokavaca i novoštokavaca o materinskome jeziku, kada u povodu Međunarodnoga dana materinskoga jezika organiziraju predstavljanje knjige Divanimo, dakle postojimo (Matica hrvatska – Ogranak Osijek, 2014.) dviju autorica – prof. dr. sc. Milice Lukić i Vere Blažević Krezić. Riječ je o znanstvenoj zbirci koja donosi 11 književnojezičnih i jezičnopovijesnih studija sadržajem usmjerenih na jezičnu, književnu i glagoljašku Slavoniju nekada i danas. U dvije protočnom temom – jezikom/govorom – povezane cjeline svoje su mjesto, uz mjesne govore slavonskoga dijalekta (tzv. zavičajni idiom autorica knjige), pronašli stupovi slavonske književnosti – Matija Antun Relković i Joza Ivakić, mali i (ne)zaboravljeni pisci slavonski poput Josipa Lovretića i Mare Švel Gamiršek te slavonski glagoljaši – gagulani – koji u tisućgodišnjemu kontinuitetu, od 19. stoljeća osnaženi zaštitom biskupa J. J. Strossmayera, velikoga ćirilometodijanca, oplemenjuju materijalnu i duhovnu kulturu Slavonaca i oblikuju slavonski identitet.

Predstavljanje knjige nagrađene Poveljom uspješnosti (Dani Josipa i Ivana Kozarca, Vinkovci, 2014.) i Zlatnom poveljom Matice hrvatske (Sinj, 2016.) zadržat će, sukladno s temom, formu divana/razgovora/glagoljanja između dviju autorica i publike. U tome razgovoru s povodom prof. dr. sc. Milica Lukić prodivanit će o odnosu hrvatskoga standardnog jezika i organskih idioma, ponajprije mjesnih govora slavonskoga dijalekta, o mjestu i ulozi hrvatske dijalektne književnosti i marginaliziranju slavonskoga glagoljaštva u čiji se sadržaj, s punim pravom, mogu upisati dubrovački i dalmatinski, hrvatskoćirilički i glagoljički, prinosi.